Oporuke, pravno valjano nasljedstvo

Oporuka je jednostrana izjava posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti. To je pravni posao kojim ostavitelj izražava svoju volju o raspodjeli imovine nakon smrti, a koji proizvodi iste pravne učinke kao i jednostrano očitovanje volje za života.

Oblici oporuke

Oporuka mora biti sastavljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom da bi bila valjana. Ako nema oporuke ili oporuka nije valjana, primjenjuju se redovi nasljeđivanja prema zakonu.

Oporuka može biti vlastoručna, to jest ona koju oporučitelj sam napiše i potpiše ili javna, koja se sastavlja na sudu, kod javnog bilježnika ili pred veleposlanstvom ili konzulatom Republike Hrvatske u inozemstvu.

Oporuka iznimno može biti usmena, kada oporučitelj svoju posljednju volju očituje pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Ona prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

Poništenje oporuke

Oporuka ne isključuje nužni dio nasljedstva. Pravo na nužni dio pripada nužnim nasljednicima (potomci, posvojena djeca, bračni drug i drugi prema zakonu) i iznosi dio imovine koji im pripada bez obzira na oporuku.

Oporuku je moguće osporiti. Zakonski nasljednici koji smatraju da oporuka nije valjana mogu pokrenuti parnicu radi utvrđenja zakonitosti i pravne valjanosti oporuke.

Poništenje oporuke zbog mana oporučiteljeve volje (prijetnja, sila, prijevara, zabluda) može zahtijevati samo osoba s pravnim interesom, u roku od godinu dana od saznanja za nevaljanost, a najkasnije deset godina od proglašenja oporuke.

Zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati osoba s pravnim interesom u roku od godinu dana od saznanja za oporuku, najdulje deset godina od proglašenja.

Važno je naglasiti da poništenje pravnog akta znači da se smatra kao da nikada nije postojao, to jest da nikada nije proizveo pravni učinak te da nije bilo razdoblja u kojem je proizvodio neke zakonite učinke. Sve češće se nasljeđivanje odvija uz međunarodni element, ostavitelj je živio u inozemstvu, imovina se nalazi u više zemalja, nasljednici su raspršeni po različitim državama.

U takvim situacijama primjenjuje se međunarodno privatno pravo, koje određuje koji će pravni poredak biti nadležan. U praksi je težište na mjestu nastana, to jest primjenjivat će se pravo države u kojoj je ostavitelj pretežno i živio.