U svakodnevnom govoru “šteta” znači svaki nepovoljan događaj ili gubitak. U pravnom smislu, pojam štete precizno je definiran Zakonom o obveznim odnosima (ZOO). Prema ZOO-u, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje povećanja imovine (izgubljena dobit) te nanošenje boli i straha drugoj osobi (neimovinska šteta).
Pravo na naknadu štete postoji kada su ispunjeni zakonski uvjeti: mora postojati štetna radnja ili propust, mora nastati šteta, mora biti uzročna veza između štetne radnje i štete, a u određenim slučajevima i krivnja štetnika. Bez ispunjenja tih uvjeta, financijski gubitak sam po sebi nije dovoljan za zahtjev za naknadu.
Razumijevanje vrsta štete ključno je za procjenu zahtjeva jer se različite vrste dokazuju i obračunavaju na različite načine.
Imovinska šteta obuhvaća svaki financijski mjerljivi gubitak koji je nastao za oštećenika. Dijeli se na:
Neimovinska šteta odnosi se na povredu osobnih prava i nematerijalnih vrijednosti. ZOO predviđa naknadu neimovinske štete za:
Iznos neimovinske štete sud određuje prema vlastitu nahođenju (slobodna ocjena) vodeći računa o načelu pravedne naknade. Na iznos utječe intenzitet boli ili straha, trajanje patnje, dob oštećenika i ostale okolnosti.
ZOO razlikuje dvije temeljne osnove odgovornosti za štetu:
Štetnik odgovara za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili nepažnjom. Krivnja se pretpostavlja (presumpcija krivnje), a štetnik se može osloboditi odgovornosti dokazivanjem da nije bio kriv – da je postupao s dužnom pažnjom. Ovo je opća osnova odgovornosti prema ZOO-u.
U određenim situacijama propisana je odgovornost bez obzira na krivnju – samo zbog posjedovanja ili korištenja opasnih stvari ili obavljanja opasnih djelatnosti. Primjeri: odgovornost vlasnika motornog vozila za štetu u prometu, odgovornost operatera nuklearnih postrojenja, odgovornost poslodavca za štetu nastalu u radu.
Kod objektivne odgovornosti, oštećenik mora dokazati samo štetu i uzročnu vezu – ne mora dokazivati krivnju. Štetnik se može osloboditi samo dokazivanjem više sile ili isključive krivnje samog oštećenika.
Jedan od najzahtjevnijih aspekata postupka naknade štete je upravo dokazivanje. Svaka vrsta štete zahtijeva drugačiju vrstu dokaza:
Pravo na naknadu štete zastarijeva u rokovima propisanim ZOO-om. Zastarni rok za naknadu štete iznosi:
Propuštanje zastarnog roka znači da štetnik može prigovoriti zastari i sud neće dosuditi naknadu, čak i ako je šteta dokazana. Stoga je od iznimne važnosti ne odlagati podnošenje tužbe kada su uvjeti za naknadu ispunjeni.
Zahtjev za naknadu štete može se rješavati:
Za procjenu visine i osnovanosti zahtjeva za naknadu štete, pravna analiza slučaja je neophodna. Odvjetnički ured specijaliziran za naknadu štete može procijeniti jačinu vašeg zahtjeva i savjetovati vas o najboljoj strategiji.
Trebate pomoć? Odvjetnički ured Knezović u Zagrebu ima iskustvo u zastupanju oštećenika u postupcima naknade štete pred sudovima i osiguravateljem. Kontaktirajte nas za besplatnu početnu procjenu vašeg predmeta.
Prometne nesreće su najčešći izvor zahtjeva za naknadu štete u praksi. Oštećenici u prometnim nesrećama mogu tražiti naknadu od osiguravatelja vozila štetnika putem obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Postupak se pokreće prijavom štete osiguravatelju, a ako osiguravatelj ne isplati primjerenu naknadu, podnosi se tužba sudu ili zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje ako osiguravatelj nije poznat ili nije solventan.
Posebno su visoke odštete za tjelesne ozljede u prometnim nesrećama – za trajne invaliditete, bolnicu duljeg trajanja ili gubitak bliske osobe, iznosi naknada mogu biti značajni. Preporuča se ne pristati na prvu ponudu osiguravatelja bez prethodne konzultacije s odvjetnikom jer su prve ponude često znatno niže od iznosa na koji oštećenik ima pravo.
Odgovornost liječnika i zdravstvenih ustanova za pogreške u dijagnozi ili liječenju posebna je i zahtjevna kategorija. Za dokazivanje liječničke pogreške potrebno je stručno medicinsko vještačenje koje utvrđuje je li liječnik odstupio od standarda medicinske struke i je li to odstupanje uzrokovalo štetu.
Rokovi zastare za liječničku pogrešku teku od saznanja za pogrešku i njezine veze s oštećenjem zdravlja, što može biti složeno jer se uzročna veza ponekad utvrđuje tek godinama nakon zahvata.
Radnik koji pretrpi ozljedu na radu ili profesionalnu bolest ima pravo na naknadu štete od poslodavca prema odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Poslodavac odgovara objektivno (bez dokaza krivnje) za ozljede nastale pri radu, osim ako dokaže da je šteta nastala isključivom krivnjom radnika ili višom silom. Uz odštetu, radnik ima pravo i na naknadu iz sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, ali ta dva sustava se ne isključuju.
U velikom broju slučajeva, naknada štete isplaćuje se iz osiguranja odgovorne osobe, a ne iz njenih osobnih sredstava. Razumijevanje sustava osiguranja ključno je za učinkovito ostvarivanje prava:
Pregovori s osiguravateljem zahtijevaju poznavanje uobičajenih iznosa naknada za određene ozljede i štete. Bez te informacije, oštećenici često prihvaćaju premale iznose. Odvjetnik specijaliziran za naknadu štete može procijeniti realnu vrijednost zahtjeva i pregovarati s osiguravateljem.
Sudski postupak za naknadu štete može biti troškovan. Pored odvjetničke nagrade, nastaju i troškovi vještačenja, sudskih pristojbi i eventualnih svjedočarina. Ako oštećenik nije u mogućnosti predujmiti te troškove, može: